Medbesedilnost v literarnem modernizmu 20. stoletja

Uvod

Nakon prve zbirke Kora, u dobrom dijelu kritike Popa je pogrešno shvaćen kao nemušti nastavljač jalovog nadrealizma. Ne samo nadrealizam već i brojni pravci od ekspresionizma do socijalnog realizma vodili su između dva svjetska rata borbu za prevlast poetičkog izraza, međutim, i pored međusobno isključivih razlika, svi su ovi pravci u principu imali jedinstvenu zajedničku temeljnu misao: izbrisati sve staro i krenuti ispočetka. Nasuprot ovim težnjama i imajući njihovo iskustvo i domete na umu, Vasko Popa je uradio nešto dijametralno suprotno. Da bi došao do novog izraza, vratio se dalje nego iko od njegovih savremenika u mitsku prošlost, sačuvanu i dalje u narodnom stvaralaštvu. Naravno, doba romantizma i buđenja nacija je davno prošlo. Zapisivanje narodnog stvaralaštva je doseglo svoj vrhunac cijeli vijek prije Pope, a od tada praktično više nije bilo ni moguće doći do autentičnog narodnog izraza, tako da Popa apsolutno nije bio vođen nekim novim otkrićima na ovom polju. On je prosto, distanciran od razdoblja podražavalačke fascinacije narodnim stvaralaštvom, upijajući drevni jezik, formule i forme, shvatio da je narodno pjesništvo, najsavršenije pjesništvo ikad spjevano na srpskohrvatskom jeziku. Ne možemo se upuštati u procjene koliko je ovo čest slučaj u evropskim ili svjetskim kulturama, ali među najveće pjesnike srpskohrvatskog jezika, počasno mjesto apsolutno zauzima narodni pjesnik, uzor svim narednim pjesnicima, od kojih mu se rijetko koji primakao, a teško bismo se usudili reći i prevazišao ga. Međutim, pored ovoga, Popa je prije svega modernistički pjesnik, stvaralac svog doba u toku sa globalnim umjetničkim težnjama. Pletući niti koje će utkati atavističke odjeke u moderni poratni svijet, mitske kosmičke prostore sa beskrajem u ljudskoj duši, davne čase sa neshvatljivim suvremenim vremenom, uspio je da stvori poeziju iz koje i dalje jasno dopire ljudski glas sa svim svojim nedokučivim slojevima.

Srećom, pažljiviji kritičari prepoznali su dubokosmislenu nijansu novog izraza i izdavanje Popine zbirke izdvojili kao veliki događaj u poeziji naroda tadašnje Jugoslavije. Bili su u pravu jer je Popa do danas ostao jedan od najprevođenijih i najpopularnijih jugoslovenskih pjesnika van granica svoje zemlje, a simbolično je bio i prvi dobitnik Brankove nagrade 1954. godine. Da Popina poezija nije nemušta i besmislena, dokazali su brojni radovi koji su se bavili odnosom Pope prema pjesničkoj tradiciji, poglavito prema narodnom pjesništvu. 2005. godine u Zborniku Matice srpske za književnost i jezik objavljen je izvanredan rad Aleksandre Popin Kora i Nepočin-polje prema usmenoknjiževnoj tradiciji. Opravdanje za svoju analizu, Popin nalazi u autopoetičkim citatima Vaska Pope, koji su veoma aluzivni i otvoreni za dodatna tumačenja i tvore skoro neku vrstu poezije o poeziji. Veliki broj tih komentara može se naći u predgovoru rukoveti narodnih umotvorina, kako je Popa žanrovski definisao svoju antologiju Od zlata jabuka iz 1958. U njemu tvrdi da naša narodna poezija: neće nikad prestati da obasjava pesničko stvaranje na ovoj šaci zemlje pod ovim nebom. Narodni pesnik kao da još čini jedno sa prirodom oko sebe, još čuje kako cveće raste, kako se pile leže iz jajeta, kako se zvezde množe. U njegovoj pesmi sama zemlja i sunce i otvore i oglase se ljudskim glasom (1971: 6).

Međutim, Sporedno nebo, sljedeća zbirka Vaska Pope objavljena je čak 12 godina nakon druge i zaključke koje je iznijela Aleksandra Popin treba preispitati. Naš zadatak bio je da pokušamo da prepoznamo da li je Popa napravio zaokret u odnosu na dotadašnju poetiku ili je komunikaciju sa usmeno književnom tradicijom vodio na drugačiji način. Ono što je karakteristično za prve dvije zbirke jeste posebno oblikovanje jednostavnih oblika, kako ih je nazvao Andre Joles. To su, između ostalih, zagonetke, poslovice, pitalice, kletve, zakletve, vjerovanja, itd. Dakle, s obzirom na izvrstan rad naših prethodnika, ne treba nam dokazivati da li je Popa komunicirao sa narodnim stvaralaštvom jer je očigledno da jeste. Mi ćemo samo pokušati da nastavimo nit razmatranja ovih veza na nedovoljno ispitanom materijalu njegovog opusa kakav je zbirka Sporedno nebo.

Analiza intertekstualnosti

Razlog zbog kog moramo posmatrati cijelu zbirku, a ne izdvajati pojedinačne pjesme nalazi se u samoj poetici Popinog pjesništva. Njegove zbirke su specifične po svojoj strukturi jer se sastoje iz nekoliko uvezanih ciklusa. Možemo reći da ciklus u ovom slučaju predstavlja specifičan pjesnički oblik, sastavljen iz više pjesama, najčešće povezanih motivom koji stoji u naslovu ciklusa. Pjesme unutar ciklusa komuniciraju sa naslovom koji ih objedinjuje i između sebe. Takođe, na osnovu cijele zbirke i ciklusi međusobno komuniciraju, preplitanjem motiva i razvijanjem tema. Ovo je naročito upečatljivo u zbirci Sporedno nebo, u kojoj se nalaze dvije grafički izdvojene pjesme (napisane italic fontom) sa naslovima Zvezdoznančeva ostavština i Zvezdoznančeva smrt. Motiv zvezdoznanca ne pojavljuje se na drugim mjestima u zbirci, ali je cijela pjesma prožeta kosmičkom simbolikom, te naslućujemo da je pomenuti lik lirski subjekat svih pjesama. Zbirka Sporedno nebo otvara se ciklusom Zev nad zevovima. Specifična struktura ove sintagme, A nad A izvire direktno iz narodnog jezika. Nema potrebe da nalazimo primjere iz samog narodnog stvaralaštva u ovom slučaju jer su nepregledni. Osvrnuli bismo se na ovu sintagme u dva druga primjera. U prevodu Biblije na srpskohrvatski jezik, jedan od najljepših pjesničkih odlomaka Starog zavjeta, u slovenačkom poznat kao Visoka pesem, preveden je kao Pjesma nad pjesmama. Takođe, možda i najznačajnije pjesničko djelo na srpskohrvatskom jeziku, Njegošev Gorski vijenac, koji se umnogome naslanja na narodnu poeziju počinje stihom: Nek se ovaj vijek gordi nad svijema vjekovima. Smatramo da ova dva primjera dovoljno govore o tome koliko je formula A nad A izvorna i pjesnički potentna u našem jeziku. Riječ zev koju je Popa upotrijebio, rezultat je onih nadrealističkih negatorskih težnji iz kojih je ponikao. Međutim, ovdje negacija ima pozitivnu svrhu jer istovremeno oživljava tradiciju i kreira nove pjesničke mogućnosti. Takođe, zev ima i mitološku podlogu jer izvire iz pojma haos, koji se posmatra kao raspuklina, rez, zev između neba i zemlje. Ovdje zaista nemamo prostora da širimo razmišljanja na ovu temu, samo upućujemo na to da pojam nije slučajno izabran, u maniru nadrealističkog automatskog pisanja već ima duboko utemeljenje i opravdanje. Sve pjesme unutar ciklusa Zev nad zevovima počinju čuvenom uvodnom formulom koja se vezuje za narodne bajke: Bio jednom jedan… Tako počeci pjesama glase redom:

Bio jednom jedan broj (1968: 12)
Bila jednom jedna greška (1968: 14)
Bio jednom jedan trougao (1968: 15)
Bilo jednom bezbroj odjeka (1968: 17)
Bila jednom jedna priča (1968: 18)
Bio jednom jedan zev (1968: 20)

Uvodna formula iz bajki uspostavlja vezu između poetike ovog žanra i cijele Popine zbirke, ne samo ovog ciklusa. Tako će lirski subjekat postati neka vrsta junaka bajke koji se susreće sa čudesnim bićima i kosmičkim silama na svom putu. U ovom se ciklusu junak bajke tek nagovještava, a kasnije ćemo navesti stihove u kojima je ova veza produbljena. Sljedeći ciklus u Popinoj zbirci nosi naziv Znamenja. Znamenja su u narodnu književnost ušla kroz vjerovanja da realnost na zemlji uređuju bog, usud ili sudbina. Međutim, ono što je određeno, mora se ostvariti isključivo preko pojedinaca. Dakle, ukoliko čovjek ne bi djelovao, ono što određuje vrhovno biće ne bi se ni ostvarilo. Potrebno je sadejstvo između čovjekove volje da djela i onoga što je zapisano. Ukoliko čovjekovo djelo izostane u prirodi se mogu javiti znamenja koja će mu ukazati na to šta mu je činiti. Ta znamenja se često javljaju preko kosmičkih elemenata. Navešćemo neke od početnih stihova, veoma cijenjene narodne epske pjesme Početak bune protiv dahija koja je dio trećeg i posljednjeg kruga narodnih epskih pjesama poznatog kao Pjesme o oslobođenju Srba i Crnogoraca od Turaka. Ovu verziju pjesme spjevao je slijepi guslar Filip Višnjić i ona govori o Prvom srpskom ustanku:

Nebom sveci staše vojevati
I prilike različne metati
Viš' Srbije po nebu vedrome;
Vaku prvu priliku vrgoše:
Od Tripuna do svetoga Đurđa
Svaku noćcu mjesec se vataše,
Da se Srblji na oružje dižu,
Al' se Srblji dignut' ne smjedoše.
Drugu sveci vrgoše priliku:
Od Đurđeva do Dmitrova dana
Sve barjaci krvavi idoše
Viš' Srbije po nebu vedrome,
Da se Srblji na oružje dižu,
Al' se Srblji dignut' ne smjedoše.
Treću sveci vrgoše priliku:
Grom zagrmi na svetoga Savu
Usred zime, kad mu vrijeme nije,
Sinu munja na časne verige,
Potrese se zemlja od istoka,
Da se Srblji na oružje dižu,
Al' se Srblji dignut' ne smjedoše. (Nazečić, 1969: 326-327)

Od narodne poezije napravimo korak prema Popi. U pjesmi Uljez znamenje je: Kap krvi u uglu neba (1968: 23). Slika je dovoljno jasna da bi je dalje razlaganje samo banalizovalo. Ono što je zanimljivije su naredni stihovi:

Za sunčevim okruglim stolom
Ne govori se ništa o tome

Lomi se samo ognjeni hleb
Čaše svetlosti idu od ruke do ruke (1968: 23)

Dakle, kod Pope sunce se ne javlja kao znamenje već kao književni lik. Ukoliko ove dvije strofe stavimo u kontekst pomenute epske pjesme, sunčev sto i gosti na njemu predstavljaju srpski narod koji ignoriše znamenje. Ovaj narod ne govori ništa o tome, ali je iz naredne slike jasno da se priprema na djelanje. Popa uvodi interesantan motiv trpeze. Naravno da hljeb i čaše svjetlosti koje se dijele asociraju na pričešće i na Hristovu posljednju večeru, ali ne samo to nego se veza sa narodnom književnošću ostvaruje kroz komunikaciju sa čuvenim krugom pjesama o Kosovskom boju. U pjesmi Početak bune protiv Dahija likovi Turaka tvrde da su se ista znamenja posljednji put pojavila prije 500 godina kada je prema mitu palo srpsko carstvo u Kosovskom boju. Pominju se takođe mitske ličnosti cara Lazara i Miloša Obilića. Dakle, epska pjesma očigledno najavljuje novi boj između Turaka i Srba, koji će ovog puta imati drugačiji ishod. Na posljednjoj večeri car Lazar, jednako kao Isus, objavljuje da će ga jedan od onih za stolom izdati, a vitezovi se pričešćuju, tj. dijele hljeb i vino – priprema za boj koji slijedi. Dakle, Popina sunčeva trpeza simbolički prelazi put preko trpeze Isusa do trpeze cara Lazara. Put kojim jednako ide i narodna poezija. Od mitološkog, preko hrišćanskog sve do konkretnog, nacionalno-istorijskog amblema. Pomenuli smo da se sunce javlja kao književni lik. Kosmički elementi su česti likovi u narodnoj književnosti. To su čudesna bića koja imaju ljudske, božanske i svoje prirodne karakteristike. Jako je teško naći podatke o njihovom porijeklu i razvoju, ali su očigledno proizišla iz najstarijeg sloja religijskih vjerovanja, mijenjala svoje karakteristike u različitim stupnjevima religijskog razvoja, dok na kraju nisu napustila mit i prešla u književnost. Najčešća čudesna bića ovog tipa su: Sunce, Mjesec, Vjetar, Zvijezde, Zvijezda Danica, Sunčeva majka, Mjesečeva majka, Vjetrova majka, munja i grom.

Glava beskućnica

Glava odsečena
Glava sa cvetom među zubima
Luta oko zemlje

Presretne je sunce
Ona mu se pokloni
I nastavi put

Presretne je mesec
Njemu se osmehne
I ne prekine put
(…) (1968: 26)

Odlomak iz pjesme Glava beskućnica očigledno ima snažno uporište u narodnim bajkama. Glava beskućnica je neka vrsta sinegdohe koja označava junaka bajke. Kako su ova bića mnogo moćnija od njega, on se trudi da ih prođe neozlijeđen. Da bi se to dogodilo, on mora proći neku vrstu testa, koju dio teoretičara bajki posmatra kao obred inicijacije. Ukoliko junak pravilno izvrši svoj dio rituala, bića će ga propustiti i čak će moći da računa na njihovu pomoć u nastavku puta.

Tvrdoglav zavežljaj

(…)
Više njega ćuti jedna zvezda

Niže njega ćuti druga zvezda
Desno od njega mudruje staro sunce
Levo od njega bunca mlad mesec

Što se već jednom ne smiri
Dobri grom iz vedra neba
Svakako će ga odvezati (1968: 25)

Tvrdoglav zavežljaj, junak pjesme, podsjeća na junaka narodne bajke, uhvaćenog u mrežu čudesnih bića, kosmičkih elemenata, čiji govor ne može da protumači. Junak je nemiran, a njegova sudbina će svakako odlučiti neka kosmička sila, čije će znamenje biti grom iz vedra neba. Neobična sintagma dobri grom upućuje na to da će rješenje biti pozitivno po junaka, što je i karakteristično za bajke, a cjelokupan stih prišao je iz ustaljene slikovite narodne izreke ili poređenja koje označava da se desilo nešto neočekivano: kao grom iz vedra neba.
U pjesmi Krilata svirala, nailazimo na sljedeću strofu:

'Krilata svirala obleće
Oko munja u golemom klupku
Pesmom ih nekuda mami (1968: 24)

Munje se u narodnoj poeziji vezuju za igru. Narodno vjerovanje razdvajalo je grom i munju u dvije različite pojave. Paradoksalno, mada i očekivano, grom je bio taj koji je opasan jer dolazi uz ogroman tresak, iako u realnosti munja nosi opasnost jer predstavlja električno pražnjenje. S druge strane, munja je posmatrana kao malo dijete koje krši zabranu. Ona osvjetljava noć, neočekivana je, kratkotrajna, skoro pa razigrana i nestašna. U čuvenoj narodnoj lirskoj pjesmi Vila zida grad, nakon što vila izgradi čudesni grad ni na nebu ni na zemlju (Pavlović, 1989: 35) posmatra kosmičku igru:

Sama sjedi, pogleduje,
Đe se munja s gromom igra
Mila sestra su dva brata
A nevjesta s dva đevera;
Munja groma nadigrala
Mila sestra oba brata,
A nevjesta dva đevera (Pavlović, 1989: 35)

Ciklus Podražavanje sunca donosi pregršt materijala u kom se može prepoznati komunikacija sa ovim motivima. Pjesma Smrt sunčevog oca donosi nepoznatog lika za narodnu književnost jer su u njoj poznate samo majke nebeskih tijela, a ne i očevi. Staro sunce ima sina sunčevića. Umiranje i obnavljanje prirode koje se vezuje za sve njene pojave, pa tako i za nebeska tijela naravno proističe iz mitske svijesti. Takođe, naslovi Sukob u zenitu, Ponoćno sunce, Strano sunce, Slepo sunce donose elemente narodne književnosti, međutim, nemamo mjesta u radu za preplitanje ovih pojedinačnih elemenata. Pjesma Nebeski prsten iz istoimenog ciklusa sadrži zagonetku kojoj nije data eksplicitna odgonetka, a spada u grupu pjesama koju je Aleksandra Popin imenovala zagonetke razvijene na veće delove ili na celu pesmu (2005: 484). Prva strofa ove pjesme glasi:

Prstene ničiji prstene
Kako si se izgubio
Kako s neba pao negde
Više svugde nego negde (1968: 74)

U odnosu na prvu zbirku Kora gdje su zagonetke pratile formalnu strukturu narodnih zagonetki: 1. pitanje kojim se nagoveštava zagonetka; 2. sama zagonetka; 3. odgonetka (Popin 2005: 484), ovdje je zagonetka razvijena u pet strofa zajedno sa naslovom koji je sam po sebi metafora-zagonetka i iz svake pojedinačno je moguće nezavisno doći do odgonetke. Popa je očigledno zadržao sistem građenja strofa iz trodjelne sheme zagonetki, na koji Popin ukazala, ali ga je produbio i otkrio nove estetske dimenzije. Izdvojićemo još jednu sliku kojom se vraćamo na komunikaciju sa narodnom prozom. Riječ je o prvoj strofi pjesme Zmaj u utrobi koja glasi:

Zmaj ognjeni u utrobi
U zmaju crvena pećina
U pećini belo jagnje
U jagnjetu staro nebo (1968: 64)

Zmaj je biće koje u narodnim bajkama predstavlja junakov najviši izazov u procesu inicijacije. Zmaj u velikom broju slučajeva mora da se savlada lukavstvom ili magijskim sredstvom jer junakova snaga nije dovoljna. Motiv bića koja se nalaze unutar zmaja i koja kriju njegovu snagu potiče iz mitskog motiva preobražaja o kome više govori Elijas Kaneti u knjizi Masa i moć. Narodna bajka govori o aždaji (biću sličnih karakteristika sa zmajem): U onom jezeru ima jedna aždaja, a u aždaji vepar, a u vepru zec, a u zecu golub, a u golubu vrabac, u onome je vrapcu moja snaga (Karadžić 1975: 41). Naravno, u svom maniru Popa je ovu pradavnu sliku koja evocira izgubljeni mit ili ritual pretvorio u sliku izmučenog lirskog subjekta koji u svojoj utrobi osjeća mnogolikost bića i na kraju staro nebo ono što ga povezuje sa makrokosmosom.

Zaključci

Popin intertekstualni odnos do narodne poezije nije lako obuhvatiti, kao što nije bilo lako prvoj kritici da uopšte uoči postojanje bilo kakvog odnosa. On svakako ostaje na nivou aluzija, parafraza i imitacija, nikad opštih mjesta, a kamoli citatnosti. Čak ni autopoetskim iskazima Popa nije bacio jasniju svjetlost na ovaj problem već izrekao nove glavolomke za kritičare. Ono što je sigurno da se Popa narodnom izrazu divio i da je želio da ga obremeni novim temama, koristeći stare motive i simbole. To je učinio jednim specifično modernističkim postupkom – staviviši pojedinca (u ovom slučaju lirskog subjekta) u odnos do svijeta. Oznake za svijet preuzeo je iz mitskog vjerovanja i narodnog izraza, dok je pojedinac u njegovoj poeziji izrazito moderan. On boravi u suvremenoj modernoj metropoli, a zmaj sa kojim se junak bajki nekada borio, njemu sada kida utrobu. Njegov neprijatelj je pounutarnjen, duboko zavijen u arhetipove i u susretu sićušnog pojedinca sa makrokosmičkim elementima. Dalje smo primijetili da Popin odnos do narodne poezije nikada nije ironičan, parodičan ili trivijalan, ali niti na nivou podražavanja u onom smislu u kom su to pjesme pjevane na narodnu, odnosno pjesme koje oponašaju stil narodne poezije tako da se stekne dojam da su i same djelo duha narodnog pjesnika. Popa se odnosio sa velikom pažnjom prema narodnom blagu (ne treba zaboraviti antologiju Od zlata jabuka) i iz njega crpio oblike, motive i izraze. Ovo je imalo dvojak pozitivan uticaj. Osvijetlio je narodnu poeziju, skoro vijek nakon najznačajnijeg sakupljačkog doba, na novi način i potvrdio da nije riječ o umrlim ili nestalim oblicima. Drugo, svoju poeziju je utkao u duh jezika tako da čitalac ima osjećaj da se u susretu sa modernističkom poezijom susrećesa nečim davno poznatim, ali čija su se značenja u međuvremenu u velikoj mjeri izgubila, baš kao što je to slučaj sa narodnom poezijom. Sve one oblike koje je Aleksandra Popin prepoznala u pjesnikove prve dvije zbirke smo u velikoj mjeri prepoznali i u trećoj, ali nažalost nismo imali prostora za analizu. Prepoznali smo takođe direktan uticaj epike i narodnog proznog stvaralaštva.

Rezime

U trećoj po redu pjesničkoj zbirci Vaska Pope, Sporedno nebo, prepoznali smo komunikaciju sa narodnom književnošću koju je kritika već detaljno obradila i proučila za prve dvije zbirke. U Sporednom nebu komunikacija je manje očigledna, oblici su kompleksniji, i potrebno je pratiti detaljnije razvoj motiva kako bi se uhvatila nit. Proširili smo komunikaciju u Popinom djelu i na epiku i prozu jer je do sada uglavnom izučavan odnos prema lirskoj poeziji i jednostavnim oblicima. Popin odnos do narodnog stvaralaštva je izuzetno afirmativan, ali nije uvijek i transparentan jer i sam Popa nije težio krutim definicijama u svojim autopoetskim iskazima. Zbog toga je Popinu poeziju nezahvalno analizirati metodološki jednostrano bez asocijativnog povezivanja i impresionističkog tumačenja.

Autor seminarskog rada: Ilija Gajević

Izvori i literatura

Izvori

• Vuk Stefanović Karadžić, Srpske narodne pripovijetke, Nolit, 1975.
• Salko Nazečić, Junačke narodne pesme, Sarajevo: Svjetlost, 1969.
• Vasko Popa, Sporedno nebo, Beograd: Prosveta, 1968.
• Miodrag Pavlović, Antologija lirske narodne poezije, Beograd: Bigz, 1989.
  

Sekundarna literatura

• André Jolles, Jednostavni oblici, Zagreb: Matica hrvatska, 2000.
• Marko Juvan, Intertekstualnost, Ljubljana: DZS, 2000.
• Marko Juvan, Veze besedila, Ljubljana: LUD Literatura, 2000.
• Vasko Popa, Predgovor. Od zlata jabuka, Beograd: Prosveta, 1971.
• Aleksandra Popin, Kora i Nepočin polje prema usmenoknjiževnoj tradiciji. Zbornik Matice srpske za književnost i jezik LIII/1–3, Novi Sad: Matica srpska, 2005.
• Snežana Samardžija, Oblici usmene proze, Beograd: Službeni glasnik, 2011.
• Š. Kulišić, P. Ž. Petrović, N. Pantelić, Srpski mitološki rečnik, Beograd: Nolit, 1970.